Translate

...a ja belim svetom rasuh život ceo;
I na obalama gde je večna plima,
I u svakom gradu, svakom mestu, ima

Po kap moje krvi i mog srca deo...M.R.

26. 9. 2020.

Znaš...

Ja sam ženska vaga. 

Nisam 100% sigurna u tu neku astro statistiku (dal je do nje il' do mene same) tek mislim da je nama onako baš, baš bitno da smo voljene. Tada i sijamo i volimo i živimo onako kako se živeti treba. 

Neee, ma ne treba nas voleti svako. I taman posla da bude tako. To nas i vređa. 

Ali, onaj koga smo mi odabrale, treba. Jer, iz ljubavi se (uglavnom) sve lepo stvara.  

I zato, znaj, neću ti ja živeti još ko zna koliko... Nisam ni beskonačna. A niti mogu živeti bez ljubavi. Dođe mu nešto kao kiseonik. Ako osetim nedostatak istog, gušiću se, svega mi. A to ne želim. Zato... 

Kad ljubavi više ne bude, prosto se okreni i idi.

Al' ako se slučajno desi da odem ja, ali onako, zauvek...nemoj da štampaš umrlice, to već znaš. 

Milion fotki imate u isto toliko foto albuma, pa kad poželite, biću vam tamo. 

Ne mora baš ta odabrana fotka da visi svuda...da plaši ljude mojih godina i izaziva ono: "ju, ovu sam znala!". Ne mora, stvarno. 

Obavesti moje na fb-u, sa njima sam visila na toj mreži ka' na ringišpilu godinama. 

Znaš da najviše od svega volim različitost. Volim i poštujem što je neko želeo da bude ispraćen uz zvuke trube, neko gitare, pesme drage...

Što se mene tiče, muzike sam se i hvala Bogu naslušala za života.

Od toga, znači, ništa. 

Neka ispraćaj bude u mom fazonu. Nek leti od sportskog do elegantnog. 

Sportskog da bude brzo. 

Elegantnog da bude tiho i dostojanstveno. 

Ne morate baš u belo da se obučete, ali da me manete sa crninom. 

U rangu mi je sa umrlicama. 

Uz dužno poštovanje prostora gde se i rodih, obucite šta stignete tamno za sam taj čin mog preseljenja, ali se po povratku kući manite crne boje. 

Jer i kad bude došao moj kraj, a doći jednom mora, Sunce će i dalje sjati. 

I svet će i dalje biti prelep. Toliko lep da ga nije lepo bojiti crnom. 

I nemoj, ko Boga te molim, da spremaš ništa od hrane. Nek izvinu opet svi običaji naši. Ali ja, tj. moj duh da ti jede iz onog tanjira gde je prazna stolica, neće. A taj prizor mi nimalo nije mio.

Sokove, pića i ono osnovno, može.                        Kovčeg pod obavezno da bude zatvoren. Obucite me u štogod plave boje. Mogu i patike a može i 'štikla'. 

Uputstva sva sad imaš i napismeno, ako slučajno nešto zaboraviš. 

A do tada...volimo se. 





Нема коментара:

Постави коментар